Jednoga će se dana, zasigurno, moći napraviti obimno književno djelo u kome će poimenično, stajati biografije i radovi svih onih što su prerano pojali u zemlji montenegrinskoj, koja nije imala ni sluha, ni volje da njihove umjetničke artikulacije valorizuje u opipljivu realnost. Pukim slučajem (ili dugogodišnjim napornim radom), iz te kaljuge su se izvukli "The Books of Knjige", ali je zato depresivna letargija pokrila kvalitetna ostvarenja prvoboraca crnogorskog urbanog buđenja - trupe "Mozak eliminator", bendova "Ružin trn", "Žaromikvaj on d spajs", "Universereligion", Igora Perazića, Dragana Kneževića i Ljubavne gerile... Međutim, nepostojanje kvalitetne tzv. nezavisne produkcije najviše je pogodilo najpriznatiju od ovdašnjih pop-rock grupa "(Gospoda) Glembajevi" - iako su još početkom devedesetih, singlom "Trag ruža", bili prepoznatljivo ime u SFRJ okvirima, nikada nijesu publikovali prvijenac "Stomak ringišpil".

Zlehuda sudbina neizdavanja već snimljenog projekta zakopala je "Ljubav i jad", "Duni u rog", "Etno"... Vrijeme je učinilo svoje, te su Srđa Vukadinović i Pavle Bojić otišli na jednu, a Vladan Popović, Vladan Jestrović i Ivan Ostojić na drugu stranu.

Potonju trojicu je ova godina zatekla u Beogradu, u okviru sastava-projekta "Go Future!", uz Ramba jedinom pravom muzičkom reprezentu "manjeg oka u glavi" na ušću Save u Dunav. CD "Loops in Fabula" nudi moderan elektronski zvuk, sa znalačkim umetanjem živih instrumenata u tepih programminga. Dopadljiva igra riječi u naslovu umnogome oslikava i ono što se može naći unutar 10 pjesama na albumu - slobodna kombinacija riječi u paraleli sa slobodnom kombinacijom muzičkih ideja, pasaža i asocijacija postavljenih tako da je osnovna ideja vodilja autora samo potka na koju svaki od slušalaca nezavisno nadograđuje sopstvene "misaone igre". Iako na zvaničnom sjatu izdavača, Ammonite records, stoji da grupa "Go Future" izvodi muziku downtempo i lounge podpravca, ostaje uistinu nejasno u koji su od rukavaca delte elektronskog zvuka Podgoričani - gastarbajteri zašli. Ovo je svakako fussion, i u to nema sumnje - raznorodni uplivi od chill outa, preko tripa, drum'n'bassa, piano jazza na način Chick Coree, španskog flamengo sazvučja, do klasičarskih krasuljica i etno motiva, čine ovaj album toliko drugačijim od svega do sada ponuđenog na crnogorskoj urbanoj sceni.

Iako će se sa CD-a teško izdvojiti singl, treba tipovati na jedinu otpjevanu numeru "Blue Song", u kojoj gostuje Hana Vućićević. Aranžmanski je postavljena na način kako to radi grupa "Moloko", sa blago istaknutim nigger vokalom, izbačenim ispred jednostavne ritam sekcije. Istinski lijepe, mada ne i komercijalne, dvije su numere, u kojima korišćenje klarineta (Marko Milatović) znalački zalazi u tzv. world music vode - "End of Discusion" i "Coban", dok "Better Solution" ostaje pokazatelj kako se maestralno sviranje akustične gitare može odlično uklopiti u okvir koji čini elektronika. Pošto je najmanji zajednički sadržalac svih elektronskih podpravaca u suštini plesna muzika, ni ovaj segment na albumu nije zaobiđen - sasvim dobro će se u programe klubova i diskoteka uklopiti pjesma koja otvara album - "Autumn Sorrow in New York", a uz nju i intrigantni "Tranquillo", svaka na svoj način. Muzičkim sladokuscima namijenjena su dva broja - jazzerski orijentisan "Degas" sa neworleansovskim pasažima na trubi Kajice Đurić, i "Black Beans" u kojoj gitarista-klasičar Nenad Gajin Coca "drži temu" svirajući na buzukiju.

Uopšteno gledajući, album nema loših mjesta, i najbolje ga je preslušavati u cjelini, jer se raznorodne, a ipak kompaktne numere stapaju jedna u drugu, doprinoseći mozaiku hipnotičke jednoličnosti, u najboljem psihodeličnom smislu te riječi. Zapanjuje odlična produkcija i kristalno jasan zvuk, što tim više čudi obzirom da je nosač zvuka mahom realizovan u kućnoj produkciji. Ovo je pravi primjer da za dobro ostvarenje nužno ne trebaju velika sredstva, i sve izvikane priče o tehničkim novotarijama padaju u vodu pred jednostavnošću i kaligrafskom preciznošću "Loops in Fabula".

CD se vjerovatno neće previše dopasti starijim crnogorskim pop-rock konzumentima, niti revnosnim urbanim hroničarima koji ne skidaju ray-ban sa glave ni kada spavaju - ovo je ostvarenje onima daleko od sazvučja na kojeg su dotični navikli i proste progresija akorda Am-Dm-E. Nekadašnji "Glembajevi" su svjesno odkoračili od ovdašnje, nikada realizovane scene, ponudivši projekat kojeg se ne bi zastidili ni u mnogo muzički razvijenijim sredinama. Crna Gora za njega još nije spremna. Leon Glembaj mora da se zlurado smješka.

Željko Milović