mikrofonija.com | Recenzije albuma | 08.06.2011. autor Hadžo

Ventolin, Homebound (Ammonite Records, 2011.)

Na svom novom albumu Vladimir Marinović i njegov sastav Ventolin vraćaju se up-tempo zvuku americane s njihovih prvih albuma i to jako dobro zvuči.

Ventolin su beogradski bend koji svira americanu, pure and simple. Postoje od 2000. godine i imaju četiri albuma za pojasom, a moj prvi diskografski susret s njima dogodio se s prethodnim albumom, "Dreams and a Wake" (Ammonite Records, 2009.), intimnom i mračnom pločom na kojoj je bend utišao klasičan rock instrumentarij i napravio kolekciju tužnih i depresivnih pjesama u country folk maniru na kojem su dominirali instrumenti kao što su akustične gitare, violine, harmonika i mandolina. Takvu komornu atmosferu pratile su i teške i kompleksne lirske teme tako da je album u konačnici bio dobar, ali prokleto hermetičan za slušanje.

Svjestan toga, Vlada Marinović kao glavni autor u bendu te njegovi suradnici Predrag Potkotnjak (gitara), Uroš Smiljanić (bubnjevi), novi basist A. Šišić te klavijaturist M. Petrović uz sijaset gostiju na novom su albumu promijenili pristup. Vratili su se zvuku gitarističog pop/folka s njihovih ranijih albuma, prvenstveno debija "Inhaler". Čim pustite uvodne dvije pjesme, «Hold Back» i prvi singl «St Valentine's» čut ćete vesele gitare, čvrstu ritam sekciju i u pozadini orgulje kako fino predu poput mačke dok ju milujete. Taj «jingle-jangle» zvuk gitara možda će vas podsjetiti na nikad zaboravljene The Birds i to nije slučajno. The Birds su bili majstori kamufliranja tužnih pjesama u veselo pop/country ruho, a to je na ovom albumu vrlo uspješno napravio i Vladimir.

Novi album na neki je način nastavak prethodnika, poput odraza u iskrivljenom ogledalu. Komornu i mračnu atmosferu prethodnika zamijenila je veselija zvučna slika, ali su Vladimirove tematske opsesije ostale iste: duboko introspektivne slike iz života, razmišljanja o prolaznosti života, o smrti, o djetinjstvu i odrastanju i o povratku kući kao konstantnoj temi koja se provlači kroz album. Tu su, naravno, i ljudski odnosi promatrani kroz prizmu bola i gubitka uslijed prekinutih veza. Zanimljiva je pjesma «Summer Night», depresivna priča o anđelu, vragu i piscu kao žrtvi njihove pohlepe gdje mračnom tekstu (anđeo je taj koji ubija žrtvu J) kontrastira nebeski lijepa pop/rock melodija, a cijela je storija zapravo parabola o ljudskoj ravnodušnosti i otuđenosti. Razigrana «Car Lot» nudi malo otfrljenije gitare i melodiju za koju bi Riječani My Buddy Moose prodali po bubreg. Svaki! J Moj favorit na albumu, prava osunčana ljetna pjesma i potencijalni hit.

Album ima i svojih lakših trenutaka: «Come By» i «Abundance Blues» (gdje je prateće vokale otpjevala Ivana Smolović, inače vokalistica benda Ika čiji sjajan prošlogodišnji album «Sweet Path of Gold» nije mnogo udaljen od zvuka Ventolina) s kompleksnim aranžmanima hodaju teritorijom na kojoj se ukrštaju blues, country i rock u najboljoj tradiciji The Banda, dok je «Love Prevails» čisti country/bluegrass u kojemu glavnu riječ vodi banjo. «Driver's Prayer» je psihodelični blues, spor i valjajuć poput rijeke Mississippi u sparne ljetne dane, dok album zatvara akustična laganica «A Long Time» o ponovnom susretu s bivšim prijateljem gdje također postoji kontrast između glazbe i teksta, no ovoga puta tekst je, za divno čudo, optimističan J.

Album nema slabih pjesama, kratak je i kompaktan (9 pjesama, 30 min), jedino mogu ponoviti zamjerku izrečenu i na prošlom albumu a koja se tiče Vladimirovog grlenog naglaska koji nije najsretnije uparen s ovakvom vrstom američke korijenske (roots) glazbe za koju je engleski prirodan jezik ali ovdje se iz svemira vidi (i čuje) da ju izvodi ne-Amerikanac, točnije Balkanac. Dok je god to rad iz ljubavi i gušta, to može imati smisla, ali ako je cilj benda nekakav uspjeh vani, onda s ovakvim vokalom nemaju mnogo šansi...

A nemaju ih ni ovdje, budimo iskreni, u domaćim medijima ne prolazi ništa što se pjeva na engleskom i to je nepremostiva barijera za širi uspjeh Ventolina ovdje, o nedostatku publike da i ne govorim. Zato Vladimir i ekipa neće napraviti iskorak u mainstream, čak i ako ovakva glazba prosto poziva na puštanje na radio postajama. Šteta, ali hej, ako ih propustite gubitak je vaš – što se mene tiče, «Homebound» je možda najkonkretnije i najcjelovitije izdanje benda do sada, pa ako već i neće biti više od par stotina ljudi koji ovaj album cijene i vole – jebiga, bar sam u dobrom društvu...

Hadžo bez kučeta i mačeta